Šaban Šaulić bi trebao otpjevati ovu pjesmu s ovim tekstom, dala bih mu auto i kuću k'o bakšiš

"Kad me put nanese
opet u njen grad
znam da necu biti
kao nekad mlad

Ali, evo, sad se kunem
bar jos jednom
dok ne umrem
Ligu prvaka proslaviću ja"

Kao djevojčica divila sam se Mehi Kodri na TV ekranu. Fasciniralo me je to, jer je on bio prvi Bosanac kog sam vidjela na televiziji, u periodu kad si na televiziji viđao samo ranjene i mrtve Bosance. Meho Kodro mi je bio heroj. Kralj mog djetinjstva. Do 1998. godine je moj novi heroj bio Hristo Stoichkov, napadač Barce koji je obožavao muziku Miroslava Ilića. Sergi Barjuan, Rivaldo, Hesp, izdajnik Cigo… I onda je 1999. debitovao moj najdraži igrač svih vremena Xavier Hernandez. Upamtila sam i boga fudbala Ronaldinha, logično da jesam kad i Kodru pamtim. Pamtim šeste pozicije u La Ligi, pamtim ne igranje u Ligi prvaka, pamtim karanje Reala, pa i kad je Real kar'o nas. Pamtim, i to ne kroz maglu, i kolosalne pobjede zbog kojih sam od sreće vrištala, plakala i skakala u transu… Ali pamtim evo i fajront i to je dobro, jer kad sam počela navijati za ovu ekipu, bili su dno-dna. I to su neko vrijeme i ostali. Gledala sam potpunu dominaciju Real Madrida k'o dijete i onda sam doživjela haranje mog kluba kroz skoro 10 dugih lijepih godina. Tome je sada došao kraj, iako ovo nije sportski blog, i većina ljudi koji se ovdje kreću vjerovatno ni ne vole fudbal, osim pacijenata koji otvaraju blogove tipa "*FC_BAYERN_MUENCHEN****", ja ću ipak da pišem.

Doista ne znam puno žena koje vole nogomet i uopće neću da ulazim u sažvakanu temu o tome da li ženama to stoji il’ ne stoji i šta žene smiju, a šta ne smiju. Bolje gledati Ligu prvaka nego jebenu Ifet. No dobro…

Hele nejse, sinoć je moja ekipa, ljudi čiji nastanak sam pratila svojim rođenim očima, čiji sam vakat dominacije doživjela svojim čulima, na čijem sam stadionu slavila pobjedu protiv madridskog kluba od 5-0, izgubila 1:0 i ispala iz Lige prvaka. Nisu ništa odigrali i bolja je ekipa pobijedila.

Samo je stvarno tužno, jer otkako sam dijete bila, oni su uvijek napravili da opet sve bude OK. Pogotovo Iniesta i Xavi. I jebi ga, nije moglo ovaj put. U fudbalu je k'o u životu. Imaš vremena taman koliko i svi drugi da napraviš nešto i da pokažeš da vrijediš za dalje. Možeš se proslavit, možeš se osramotiti, možeš cijeli život biti u osrednjoj ili lošoj formi, možeš cijeli život blistati. Na koncu sve je do tebe i do tvoje ekipe. A kad nemaš ekipu i u životu si jeban. To nije tajna.

I tako… Nema ljutnje. Pali smo kurcu za uši, al’ nema veze. I oni najbolji imaju puno pravo da podbace i da ne naprave ništa. Ne zato što su najgori, nego što su ljudi. Simple as that. Jedna greška i šakali će te poderati. Al’ ima nas budala, koji i kad prođe 90 minuta, stojimo na uglu i držimo fige. Jer kad nekog voliš, voliš ga i kad mu se smije cijeli svijet.

U to ime… visca Barca i visca Catalunya!

4 komentara

Komentariši