Samo da komšija izgubi posao, ne dobije kredit, gladuje i vozi razlupano auto zauvijek. Zašto? Pa da tračamo!

Reče mi nekad neko:"Samo ne daj da te ova bagra ikad žali!". I fakat, kad malo bolje razmislim, nema ništa gore do onog momenta kad ti neko ponudi onu dozu naše domaće empatije. Da se ne bi neko zajebao pa mislio na klasično knjiško saosjećanje. Ne, ne. Ovdje kad te neko žali, on te ne žali jer mu je žao, nego jer mu je drago da ti je loše drama. Isto kao da ljudi ćame u svojim rupama i jedva čekaju da izvire, k'o nafiksani mungosi, i da s onom facom ciganke koja išće pola marke kažu:" A huuuuda, a jaaaaaadnik, a jaaaaadnaaaa, a jooooooj, ne d'o Bog nikome!". Čisto da bi onda nastavili: "A meni se to nikad ne bi desilo" ili koju već frazu kojom jasno daju do znanja da su bolji od onog ko je po njihovom poimanju jadan. Srećom tih problema nisam imala. U suštini je bolje da ljudima daš razlog da te otvoreno mrze, nego da te mućke sažalijevaju, ne bi li njihovo bivstvovanje postalo malo manje bolno za trpiti.

ALI nisu samo oni koji sažalijevaju problem. NE! U našem društvu vlada nešto poznato kao "sindrom žrtve". Nisam jednom u životu bila u situaciji da neko ko svoju socijalnu, životnu, zdravstvenu nedaću koristi da ostvari određeni cilj. I onda se prosi. Za četvorku, šesticu, produženje ugovora, za ljubav i prijateljstvo. Prosi se, ište, moli, kumi, dodvorava, ulizuje, s istim onim izrazom lica ciganke koja traži pare.

Ubi čovjek ženu, pustiše ga na slobodu. Sad kao svi trebamo da molimo za pravdu? Da cijeli jedan narod moli da zatvore lika koji je pregazio ženu? Zar po svim mjerilima normalnog svijeta čovjek ne bi već trebao sjediti u ćuzi? I tu me sad iskreno boli kurac o pozadini priče. Koliko je brzo vozio? Je li bilo crveno ili zeleno? Da li je neko vjernik ili nije, koliko ko djece ima ili nema. Fazon je da je lik ubio ženu. I to je to.  Prepredaju se događaji, svaki đuturum je sudski vještak. I svima je žao! Ili žene il’ ubice! Ali svaki šupak ima svoj prdež na tu temu. Prosto da povratiš.

Samoubistava na svakom koraku! I na to svaki šupak ima svoj prdež, ne sekirajte se. Ne može našoj bagri ništa promaći. Pa taman da se babe ujutro u troli dobro istresu na jutro, čovjek se ubije  da ta sranja više ne trpi. Il’ iz kojih već razloga, nikad se neće znati. Ne može se insan u Bosni rahat ni roknut’ a da o njemu potpuni jebeni stranci ne donesu sud. Svi sve znaju, al’ bez zajebancije, sve znaju. I moraju, jerbo bi vjerovatno implodirali da ne pisnu, prosrat’ o svačijem životu, bez zadrške.

I da ne bude nekih zabuna, bio je narod ovakav i prije interneta. Nije to sad nešto što je kontraprodukt kapitalističkog užurbanog življenja. Ne, to je upravo rođeno iz našeg saburli rahatluka sve dok po tuđim avlijama ima đakonija za iskopat’. I eto nas, tu smo gdje smo. Samo što nas nisu još iz audija oni u crnim odijelima krenuli pišat’ po glavi i srat’ nam u džepove.

Tako da, nemojte dozvoliti da vas iko žali i osuđuje. To zaista može ostaviti velike psihološke tragove i može od vas napraviti nešto što niste predodređeni biti. Nemojte dozvoliti da vam iko kopa po privatnom životu i da se uveseljava nad nečim što vas boli. Nemojte, jer nije normalno i nije rega. Ako ikako možete izbjeći da ispričate nešto loše, izbjegnite. Nemojte pokazivati ljudima ništa. Jer jesu govna, jer jesu ludi, jer jesu klasične klamfe ni za šta sposobne. Što bi rekao Taib Klipica, čovjek koji je snimio prvi bosanski western:"Nisu to ljudi bolan, to su stahorovi!".

A sa "stahorovima" znamo kako…

8 komentara

  1. Pa đe si ti, bona?! :)) Valjda mi starci nekada davno rekoše i usadiše upravo ovo što si rekla :)). Znači, ostavila si me prvip ut Brez riječi :)), nejma šta ni dodati ni oduzeti :)). A ja plaho volim matematiku :D.

  2. Ja bih dodala, da treba da sutimo i onom dobrom a ne samo losem sto nam se desava. Jer, i tada “svaki supak ima svoj prdez na tu temu” :).
    Fakat mi je mocna ova recenica! Svaki supak ima svoj prdez na tu temu… 🙂

Komentariši